Forest ibis

Ptice

Ova ptica ima prilično zanimljivu istoriju. Izvanredan okus mesa šumskog ibisa doveo je predstavnike ove vrste ptica u opasnost od izumiranja. Šumski ibis sličan je svom bratu - ćelavom ibisu, od kojeg se razlikuje samo po razbarušenom čuperku na glavi. Naučimo detaljnije o ovoj ptici.

Geronticus eremita je latinski naziv za ovu vrstu ptica. Ovo je jedan od dva predstavnika porodice ibis koji su preživjeli do danas. Kao i druga vrsta, ćelavi ibis, ima prekrasno crno perje. Odaje metalni sjaj. Ptica ima ćelavu glavu, izduženo tijelo. Kljun je dug i zakrivljen prema dolje. On je crven. Uz pomoć ovog organa, ptica napipa hranu.

Dužina tijela ove vrste ptica je do 80 centimetara. Težina šumskog ibisa doseže jedan i pol kilograma, a raspon krila je 135 centimetara.

Osnova prehrane ove ptice su gušteri, insekti, puževi, crvi. Ponekad to može biti strvina - mrtvi mali kičmenjaci.

Vrijedi napomenuti da je još u 15. stoljeću šumski ibis bio uobičajena, rasprostranjena ptica u Evropi. Mogli ste ga sresti u Njemačkoj, na Mediteranu, Austriji, Švedskoj. Ali tada je meso ibis pilića bilo vrlo popularna poslastica. Njegova sofisticiranost fascinirala je monarhe. Stoga se takvo jelo često nalazilo na kraljevskom stolu.

To je također olakšano činjenicom da je bilo vrlo zgodno sakupljati ptičice. Uostalom, ibisi su se nastanili u blizini ljudskih nastambi, na krovovima starih kuća. Zato su ljudi koristili takvu lakovjernost ptice, ne razmišljajući o posljedicama svojih kulinarskih ovisnosti.

Nadvojvoda Ferdinant je 1528. godine izdao zabranjenu uredbu da obični ljudi ne smiju sakupljati piliće šumskog ibisa i jesti ih. Naravno, dokument nije bio manifestacija brige za pticu. Njegovo usvajanje diktirali su vlastiti interesi, želja da se uspostavi redovna zaliha ibis mesa za vaš sto.

Takve mjere nisu imale zaštitni učinak, a aristokrati su pojeli većinu šumskih ibisa, sprječavajući ih da odgajaju potomstvo. Već u 17. veku šumski ibisi su smatrani izumrlim pticama. Sredinom 19. stoljeća istraživači su otkrili nekoliko naselja ove vrste ptica u Maroku i Turskoj. Tada su recepti za kuvanje ibis mesa uspjeli da se zaborave. Štaviše, arapsko stanovništvo uopće nije razmišljalo o jedenju ptice. Naprotiv, šumski ibisi su bili jako voljeni, poštovani. A dokaz tome je tradicija obilježavanja povratka šumskih ibisa sa zimovanja. Štaviše, čak je podignut spomenik ovoj vrsti ptica ispred glavne džamije. A osnova za to bila je legenda da je ptica Noa i njegovu porodicu donijela sa planine Ararat na Eufrat, gdje se nastanio nakon potopa.

Ali radost pronalaženja naselja za ptice u Turskoj i Maroku bila je preuranjena, jer je njihov broj iz nepoznatih razloga naglo opadao. To su sigurno bile klimatske promjene, razvoj močvara, degradacija životne sredine.

Polovina šumskih ibisa je izumrla u Turskoj 1950. godine. Preživjele ptice dvije decenije nisu davale potomstvo. Naučnici za ptice navode da bi razlog tome mogao biti tretman poljoprivrednih polja novim hemikalijama.

Godine 1973. u Turskoj je ostalo samo 23 para šumskih ibisa. Svake godine su tradicionalno letjeli na jug i vraćali se na praznik svog susreta u februaru. Svake godine sve je manje pojedinaca letjelo nazad, a 1991. godine se više niko nije vratio. I samo zbog činjenice da se ove ptice dobro razmnožavaju u zatočeništvu, naučnici su uspjeli obnoviti svoju populaciju. Danas u zoni rijeke Eufrat živi stotinu jedinki šumskog ibisa.

Što se tiče Maroka, ptice tamo ne lutaju, pa ih je lakše zaštititi. 2002. godine, u Siriji, naučnici su otkrili malu grupu ptica od sedam predstavnika.

Ženka šumskog ibisa tradicionalno polaže 2-4 jaja, teška 50 grama. Oba roditelja ih inkubiraju 25 dana. Pilići polete za 50 dana i spremni su za prve letove u dobi od dva mjeseca.